Srpoliki, mutan mjesec visi
U kutu mog prozora
I nebo sijece.
Usput se igra lovice sa razigranim zvijezdama
Neke od smijeha padaju.
Tamo gore, zivot tek pocinje .
Gledam visoko
I kroz nebo, vidim nebo
I jos jedno, pa jos jedno
Do devetog stizem.
Ulice po kojima se cuje zivot
Daleko su
Noc mi uranja u njedra
Lampe na uglu ulice Mary
U kojoj zivim,
Namigujuci, salju pozdrav.
Napustam scenu zivota
I koracam prema tami
Tupi mjesec rezuci nebo krci mi stazu,
A nocni me vjetar polaze na oblak,
Kao uvijek u prvi red, devetog neba
I pokriva sjajem Sjevernjace, moje miljenice.
Cujem, kaze mi nesto kao – laku noc
Ja mu se za uzvrat smjeskam,
Okrecem glavu na jastuku,
Meskoljim se gotovo usnula
I krenem u plovidbu prema Suncu
sfinga123 