Lucu poznajem od kada i sebe znam. Bila nam je redovna
gosca barem jedanput mjesecno, jos dok se nasa ulica zvala Put XIX divizije, pa i dok je ista Zagrebacka bila i na kraju , kad je ulica divizije koja je oslobodila Zadar iz zagrljaja Talijana, postala ulica Franje Tudjmana.Sve je to nasa Luca prezivjela. Prodavala je povrce na zadarskoj glavnoj pijaci. Mama kako je bila komunikativna,otvorena zena, ubrzo po dolasku u Zadar, imala je svog mesara, kog je zvala sjor Bepo, svoje prodavacice po svim ducanima,kojima je takodjer imena znala,pa zene na pijaci kod kojih je kupovala domaca jaja,maslinovo ulje,med,travaricu i lozovacu. Imala je svoje ribare, postolara, krojacicu, frizerku Mandu i Milku za pranje prozora i tepiha, kad bi se razbolila.Vino se kupovalo u viskom podrumu, a konzumiralo samo uz ribu. Tako je imala i Lucu iz Ravnih kotara, koja je jedina imala cast da nas posjecuje i da kod nas ruca. Mami je uvijek donosila prve sparoge, tresnje, smokve. Zapravo, sve sto bi joj do podne ostalo neprodano, da joj ne bi propalo, donosila je mami. Nasa dobra mama bi joj uvijek imala nesto od gradreobe za uzvrat dati, a ona bi se zahvaljivala i zahvaljivala, kao da joj je suho zlato dala.

Znao se protokol. Prvo bi je mama pitala cim bi sjela :” Kako si mi Luce moja? A Luca bi odgovarala uvijek na isti nacin :” Na priliku gospodja Deso “. Onda bi joj dala casu hladne vode,pa bi skuhala kavu, a Luca bi brze bolje sve do zadnje kapi posrkala, kako bi mogla prevrnuti solju, da joj mama gata. Sigurno je u sve vjerovala, jer bi svako malo gatku prekidala i rekla:” Je, je, bice je to ona moja nesrica, nesto naumia, vrag mu sricu odnia.” Ili bi rekla :” Ajme gospodjo, vi ka da mi pricate o mojoj vili, Mariji, sve mi tocno kazivate…” Muz pijanac, puno djece, briga o svekrvi, polju i marvi, bio je neveseo zivot nase Luce iz Ravnih kotara. Uglavnom je pricala ona, a mama bi je svo vrijeme bodrila :” Sta ces moja Luce, izdrzi, nije ti lako, a sto mozes? Nek se zivo i zdravo. Samo ti sebe i svoju djecu gledaj. Bice bolje, ako ne sutra ono prekosutra…”

Godine su prolazile,a malo se toga promijenilo, samo su Lucina djeca poodrasla i nasa ulica promijenila naziv. Svi su neke skole zavrsili i radili u gradu, samo je Marija morala poci – ća. U Njemacku je otisla, a Luca to preboliti nije mogla.Pisala joj je divna pisma i donosila mojoj mami da ih cita. Mama cita, a ona place.Izvadila bi maramicu iz rukava i brisala nekad znoj, nekad suze.Bile su to suze ogromne ljubavi i nedostajanja.Marija je bila najmladje dijete i jedino zensko. Bila je odlicna ucenica i majci desna ruka u kuci.

I u ratu je Luca, kad se smirilo, do mame znala doci s punom kosarom od pruca preko ruke. Vec su obje osijedile, unuci su poodrasli, Marija se odavno udala i djecu izrodila. Ja je dugo nisam vidila, ali sam je uvijek spominjala. Volila sam njen lokalni govor i neke od njenih fraza sam pocela i u svom govoru koristiti,kao “ vragu brige “,ili “ na priliku “.
Zadnji sam je put vidila u julu 2001. Par dana iza mamine sahrane, skrhane,sestra i ja sjedile smo i dijelile jedna s drugom bol, kad zacusmo zvono na vratima.Otvorim, a nasa dobra, osjedila Luca stoji na vratima i place. Ulazeci, iz rukava vadi kao snijeg bijelu maramicu, te obrisa oci. Sjeda, kraj sebe spusta kosaru od pruca,a u njoj maraske, malo blitve i boca maslinovog ulja…Kako ste gospodja Luce, upitam. “ Na priliku, gospodja Mira “….
“Izvolite casu vode, sad ce kava….”