Bila sam provincijalka u velikom gradu, sama. Zavidila sam ljudima koji su imali svoj kljuc, svoj prozor i svoj tanjur tople juhe – svaki dan… A starija gospodja cije ime, kada ga cujem, sa sobom povuce bujicu teskih sjecanja probudilo me u sitnu uru. Zvala se Maragreta . Zivila je u predivnoj vili,sa stengama od mramora, na zagrebackom Svibovcu.Nedaleko kuce bila je birtija.Prije ulaska u kucu, odlazila bih tamo da popijem kavu, jer se doma nije pila. Nekoliko mjeseci zivila sam s njom, iza vrata sa cetiri brave i lancem…Nocu sam slusala kako dise, danju zvuk koje su proizvodile njene noge, dok su se vukle preko uglancanog poda.Ucila sam u drvarnici, sjedeci na panju u deku umotana. Soba u kojoj smo spavale, mirisala je na vosak,a kreveti su bili slicni onima u kuci moje bake: veliki, drveni, teski i visoki. Jedva sam se na svoj pela.Skupljena, sa jastukom pod ledjima na koljenima sam drzala debelu biljeznicu s tvrdim koricama na kojima su bili nacrtani leptiri i pisala dnevnik….Zvala me je gospodicna. AP Cehov i Tebe se sjetih!