Prvog snijega sjecam se kao kroz maglu. Gledala sam ga sa balkona. Didin vrt je zabijelio, ali kako su djeca trcala preko njega, snjezna bjelina vidjela se tek mjestimicno. Didin vrt je bio saren.Nikako lijep.
Slijedeci put isla sam u skolu preko mosta i vidila kako djeca bacaju grudve snijega na prolaznike sa gradskog bedema. Bojala sam se da cu i sama dobiti neku grudvu u glavu. Sonja mi je rekla da misli da su u grudvama kamencici, jer ljude boli svaki udarac. Morbidno, ali moguce da je bilo istinito, jer je Sonja to rekla. Sonja je bila najbolja ucenica nase skole,bar tako sam uvijek mislila. Svakog je vraga znala.
Onda snijega vise nije bilo, sve dok nismo u osmom razredu preselili u Sisak. Tamo su mi djeca iz zgrade, namjestila klizaljku i prekrili je snijegom, a onda me namamili da bas tuda prodjem. Razbila sam se. Pala sam na ledja. Osjetila sam bol u trticnoj kosti. Nisam se mogla pomaknti, ali nisam plakala. Zaustavila sam suze na samom izlasku iz ociju. Ustati nisam mogla. Pomogao mi je skolski kolega, koji se prezivao Mornar, a ja mislila da mu je to nadimak. Kasnije, kad sam dosla na studij u Zagreb, srela sam ga u Studentskom centru i kako nam je Sisak bio jedina tema, odlucili smo da slijedeci vikend sjednemo na vlak i sretnemo svoju proslost.
Bio je to nekako poseban dan, hodali smo i sutili, otisli na kavu jeli neki bajati sendvic, prisli Kupi i sjecali se Ponikvarke koja nas je u cudnom camcu prevozila na drugu obalu.Kupa je vrlo lijepa i tiha rijeka. Gledajuci u nju, imala sam osjecaj da mi mislli na njoj plove.Sjetila sam se i ledene klizaljeke, moje psihcke i fizicke boli i Mornarove ruke koju mi je pruzio kao pomoc.
Nikad ga vise nisam vidila. Cula sam da je za par godina, bas vrlo mlad umro od leukemije.
Te godine kad smo zivili u hladnom Sisku, dozivljela sam najljepsi snijeg ikada. Za Novi Godinu , mislim 1969 tata me je poveo u svoju kasarnu da obidjemo vojnike i pozelimo im sretnu novu godinu. Padao je snijeg, gust i sitan.Bila je to mala snjezna oluja, koja se na momente smirivala do nirvane koja je njezno vibrirala ostrim zrakom. Tek sam tada uocila snjezne zvjedice na rukavicama. Cudo prirode koje sam pokusala odgonetnuti dok sam gazila dubok snijeg. Toliko toga sam saznala te veceri, koracajuci uz moga tatu uz koga sam se osjecala sigurno i vazna.

Zagrebacki snijegove pamtim kao ledene kore, preko kojih sam znala balansirati i padati. Najljepsi mi je bio kad sam ga gledala naslonjena na prozor uz neke lampice uz koje sam bdjela uceci.
Odlazila sam i u Ledenu dvoranu u Danicicevoj ulici. Ti su izlasci bili jako popularni u moje zagrebacko vrijeme. Moje su prijateljice klizale, a ja sam “cinila fintu”da odmaram, naslonjena na ogradu. Znali su mi prici decki i pitali me zasto ne klizem? Primjetili su valjda da nisam ni nogom stala na led od kad sam dosla.
” Uganula sam nogu” moj odgovor je uvijek bio spreman i toliko siguran, da niko nije doveo u pitanje iskrenost. Nakon 2-3 izlaska prestala sam glumiti, klizala sam tako da su me prijateljice drzale za ruke, a ja vristala od straha. I nikada vise. Klizanje definitivno nije moj sport.
A onda sarajevski snjegovi. Oni do rata su bili druagciji, mirisali su drugacije. Volila sam Igman i hodanje po sunacanim stazama. Snijeg u gradu je nepogoda, ruzan i opasan.
Onaj u ratu posebno.
Nedzad se razbolio i ja sam morala otici u susjedni blok da otvorim njegov ured. Obukla sam skafander kcerke Nedzadovog brata, kojoj je bilo 14 – 15 godina kad ga je kupila. Meni je bio taman. Tresle su mi se noge, svo me vrijeme pratila ona sisacka klizaljka , a led u Danicicevoj bljeskao mi je pred ocima,. Hodala sam oprezno kao po jajima. Bila sam uplasena kao zecic, jer sam prolazila zonom snajpera, koji je redovno ciljao s Trebevica.
Odjednom predamnom se stvorio iskopan kanal za plinovod. Jos malo pa ce Sarajlije dobiti plin u svojim stanovima. Spas! I Nedzad je kopao, mislim da su svi muskarci kopali te kanale u ulicama… Stala sam pred taj kanal i nisam smjela zakoraciti preko ledene kore.Nisam mogla niti da se vratim, nisam mogla niti da zovem pomoc, cekala sam metak i svoj posljednji tango u ulici Blagoja Parovica. Tresla sam se kad mi je prisao jedan decko u uniformi. “Dajte mi ruku. DRzao me bas kao sto ja sada drzim Nedzada kad ga prebacujem na kolica. Jedan, dva, tri i bila sam na drugoj strani transea. ” Tu sam u ovom haustoru do daljnjeg, ako se budete brzo vratili, opet cu pomoci”… Mahnem i mislim :” Cime li sam zasluzila ovoliku srecu….