Vrtim ja malocas neke fotografije, tamne, jedva vidljeve, te ih krenuh doradjivati preko filtera. I kako kliknuh pred mojim ocima se ukaza osvjetljeni cosak, svijetlo zelene, gotovo sive boje, po kom su bile razasute kao snijeg bijele tockice. I sjetih se epizode iz svog djetinjstva.

Nakon jedne zesce urtikarije koja se inficirala, morali smo prekinuti godisnji odmor i vratiti se u Zadar. Nakon muka koje sam prosla ambulantinim lijecenjem, gdje su mi “palili” rane necim sto je smrdilo na petrolej,nije bilo druge, morala sam biti smjestena u bolnicu. Od roditelja sam dobila za utjehu dva djecija telefona , koja su fakat bila u funkciji.Jedan je u jednoj sobi, drugi u drugoj, okrenes nulu i telefon u drugoj sobi zazvoni. Osoba se javi i cuje se glas. To me je prvih dana veselilo, a i osoblje odjela bilo je kooperativno i zabavljalo me koliko je moglo.Uzimali su od mene jedan telefon I nazivali me iz raznih soba na istom katu. Bila sam umotana u zavoje , od vrata do stopala.Tesko sam spavala, bio je jako topao septembar,soba bez klime, umotana u te zavoje, koji su bili prekriveni najlonom, jedva sam disala. Bilo mi je naredjeno da izlazim u dvoriste u jutarnjim I vecernjim satima I da malo setam kako bih se izmorila da bih bolje jela I spavala. Prvo jutro kad sam izasla na prozoru iznad koznog odjela zapazila sam djecaka. Svirao je usnu harmoniku. Stajala sam tako podignute glave dugo, dugo, slusajuci lijepu, ali tuznu djecakovu svirku koja mi je tjerala suze na oci.Prepoznala sam neke ruske romance I na Lijepom plavom Dunavu. Kad je zastao,rekao je :” Blago tebi, ti mozes biti vani, a meni ne daju. Mogu samo na prozor.”

” A sta je tebi ” ? upitala sam.

“Imam TBC”.

” A sta je to TBC ?”

” A sto ja znam, bice neka zaraza pluca, tuberkuloza “.Svaki dan primam injekciju.

Kad sam to cula, neka je struja prosla kroz mene, jer sam se sjetila kako me mama znala plasiti, da cu , ako ne budem jela dobiti tuberkulozu. Osjetila sam duboku sucut za ovog djecaka.

Mogao je biti mojih godina, oko 10, mozda je imao I koju vise, ali je bio mrsav, blijed kao krpa i nekako tuzno ozbiljan.Mastala sam kako bi bilo lijepo da smo u istoj sobi pa da igramo Covjece ne ljuti se ili domino, da dijelimo stripove, da pricamo. Pitala sam sestre da mu odnesu moj telefon, pa da probam pricati s njim. Nisu dozvolile.

Prozori su bili sirom otvoreni dobar dio dana, tako da sam mogla cuti djecakovo sviranje I dok sam lezala u sobi . Kad god sam bila u prilici odlazila sam na svoju preporucenu setnju u pidzami koju sam oblacila preko debelog sloja zavoja. Rane su tesko zarastale zbog vrucine. Prolazila sam kroz prave muke.Bila sam osamljena, cak mi ni telefoni vise nisu bili interesantni. Citala sam djeciju stampu I knjige, koje su mi donosili moji, a jedan dan u posjetu mi je dosao cijeli razred s uciteljicom Ljubicom.

Dani su prolazili I ja sam pocela gajiti simpatije prema djecaku. Mijenjala sma pidzame i pocela svoje kovrdze kriti pod maramom, koju sam vezala pozadi. Marama je bila mala, vrlo svijetlo zelena i po njoj su bile posute sitne tockice bijele boje. Obraze bih znala istipati da budu rumeniji I tek kad sam bila sigurna da je sve na svom mjestu, izasla bih vani.Ovaj moj iznenadni angazman oko dopadanja mi je jako skratio dane. Cak sam pocela zeliti da ostanem tu sto dulje, da uzivam u svirci ovog cupavka, kog nikad nisam vidila da se nasmije, koji je uvijek gledao negdje daleko i bio puno ozbiljniji nego sto su njegove godine bile.

Onda ga jedan dan nije bilo. Zamolila sam sestre da odu pitati sto se dogadja? Rekle su mi da mu je zabranjeno sviranje I da mora vise odmarati. Dobio je vrucicu. Nisam ga vise vidila.Nikada. Izasla sam iz bolnice I kada sma dosla na prvu kontrolu srela sam sestru Angelu I pitala je gdje je djecak sa plucnog odjela ? Zasto ga vise nema ? Prosla je rukom kroz busen moje kose I rekla da je otisao doma. Nije mi njen glas zvucao kao da je zaista otisao doma, a ja nisam insistirala na duzem odgovoru. Tada nisam niti znala da otici doma moze imati drugo znacenje, osim bukvalnog.Mislila sam da mi je rekla ono sto je njoj bilo najlakse, da mi ne objasnjava djecakovu zdravstvenu situaciju.

Podigla sam pogled prema prozoru na drugom katu, na kom je on provodio vrijeme svirajuci. I tek sada, kad njega nije bilo primjetila kako je ogroman bor nadvisio prozor, stremeci ka nebu, praveci sjenu od drhturavih grana koje su sa sjenkom ulazile u sobu….Borove iglice na fasadi plesale su kao tanane note usne harmonike mog bezimenog prijatelja. Bila je grobna tisina.Sunce je jos uvijek przilo.Ja sam gledala I gledala I gledala njihanje tih grana I zamisljala djecakov lik medju njima.

Srodila sam se sa tom slikom I sama zadrhtala …

I danas kad god odlazim nekim poslom u tu bolnicu pogledom na treci prozor drugog kata. Ozivim sjecanje na ozbiljni lik djecaka koji je vise volio svirati, nego pricati…Nikad vise nikoga nisam pitala nista u vezi njega. Ni ime mu nisam saznala….Zamisljam kako negdje, ko zna gdje, sada svira svojim unucima….Tako mi je naljepse.