Nedzad i ja hodamo svaku vecer i svako jutro istom stazom. U vecernjim satima skoro svakodnevno susrecemo reklo bi se starijeg covjeka,sijede kose i brade, zapustenog izgleda, ali i toplim ocima koje jedva vire ispod sijedih nestasnih pramenova kose. On zbog nekog neuroloskog problema ne moze normalno hodati, nego kao da je navijena lutka trci, zapravo trckara usitnjenim koracima i tesko da bi se i da mora, zaustaviti mogao. Kad sam ga prvi put vidila podsjetio me Haruna Mehmedinovica koji je u ratnom Sarajevu kao djecacic pretrcavao grad od – do, da bi sebe oslobodio camotinje i straha pobjegao iz svega.Tesko je bilo spojiti ovog potonulog starca kobne sudbine, a mozda i losih izbora, sa djecakom sitnih godina zivota koji bjezi od rata jureci bolji zivot koji zasluzuje. Jedino zajednicko im je sto su obojica trcala, kao da hodati nisu znali.
Ned i ja smo homelessa prozvali Trkac i sad u bujici homelessa koji krstare gore dole, kad kazemo Trkac, znamo na koga mislimo. Zavolili smo ga. I jucer sam ga par puta srela.
17.06, bio je Nedzadov 74 rodjendan, pa sam zurno obavljala posljednje pripreme za slavlje. Jos vino i pivo i festa moze da pocne. Mala njegovateljica Kathryn napravila je za Neda kolac,a jedan smo kupili.Navecer nam dolazi nekolicina prijatelja i familija.Nije mi do slavlja. Na Nedzadov rodjendan prosle godine posljednji smo put vidili naseg dragog prijatelja, koji je ucinio puno da Nedzadu vrati samopouzdanje i smisao. Gledala sam vidio zapise od prosle godine i plakala. Nas je Miki na nekoj drugoj pozornici, a dozvoljavam sebi malu slabost da vjerujem da je i jucer bio sa nama.

Pripreme su tekkle savrseno do trenutka kad je Ned objavio da mu je muka. Predhodnu vecer pojeo je slasticu koja je imala svjez datum i po nicemu nije djelovala kao pokvarena,a posto jedino to ja nisam jela, sumnja je pala na cheese cake. Kao da sam znala obnovila sam moju malu kucnu hitnu pomoc i kupila elektrolite. Gosti su obavjesteni da smo u “banani” i da se “show” odgadja. Dosla je samo moja mladjahna familija da pripomogne. Pred njihov dolazk, posla sam uzeti novcanik da otrcim kupiti jos nesto. Ruka u torbi kaze da novcanika nema. Dajem se u trku i frku, dolaze i oni, trazimo svi. Na kraju odustajemo. U ocaju shvacam koji me posao ceka.Otkazati sve dokumente i za mene i za Necka, a onda traziti sve novo.Jednom sam radila za samo jedan dokument, pa znam sta to znaci.Plus za koji dan imam sastanke sa doktorima, gdje moram imati zdravstvenu karticu.
Gosti su otisli, a nas dvoje sapatnika ostali sami.” Sta mislis Nedjo, hocu li ga naci?
” Ma jastaces bona, ujutro ces ga naci. Vidices, Jutro je pametnije od veceri, ma vidices. Sad se samo smiri i pokusaj prespavati, a onda sabajile na noge tanane.”
Zoru sam nekako docekala, ali 9 ujutro nikako. Probudila sam Neda, prosla s njim kroz jutarnju rutinu, a on zapeo gvoriti:” Idi, idi trazi novcanik”. I tako, zurnog koraka podjoh u pretragu staze kojom sam hodala. Na putu do Liquor store-a sretoh Trkaca sklupcanog kraj samog ulaza :” Otvaraju u 9 M`am. Ja sam ovdje svako jutro, znam .I tako tih zadnjh 2-3 minute provedoh u prici s Trkacem.
” Izgubila sam novcanik. Ovo mi je posljednna sansa, nada mi je mala, ali ipak se nadam”.
” Oh maaaan, oh, oh, oh maaaan. All documents? Lots of money in it, ha?
“Yap”
” Go, go, nek je Bog s tobom Mam...Molicu za tebe gospodjo. Bombasticna vijest da sam izgubila novcanik pun svega, natjerala ga je da ustane i vidi epilog moje potrage.
U dva, tri koraka bila sam uz pult,a odnekud sa strane pojavio se prodavac, Indijac, odmah sam ga prepoznala, jer me bas on jucer usluzio. Pozdravio me kimanjem glave i pitao kako mi moze pomoci.
” Izgubila sam novcanik, a u vasoj sam radnji imala svoju zadnju kupovinu, pa sam mislial mozda….
Nije rekao nista, otisao je do sklonista i vratio se s mojim malim novcanikom u ruci . Podigao ga je i pitao, izgleda li ovako?
” Da, to je moj novcanik. Kako je mekano i fino sjeo u moj sirom otvoren dlan.Kao da je sretan sto je uz mene. Po tezini sam znala da je u njemu sve. Otvorih ga, a Trkac koji je svo vrijeme kao moj licni pobocnik stajao tik uz mene, pokazivao je radost trenutka. Ponavljajuci OMG, Dear Lord, o My, My, My …. You are lucky maaaan. Otvorila sam novcanik u kom je pored dokumenata bila svotica novca, dovoljna za nase dnevne potrebe hrane i ostalog. Izvadila sam i ponudila trgovcu koji mi je vratio novcanik,kao napojnicu trgovini, sto je on uz lijepe rijeci odbio, a ja se onda instinktivno okrenuh prema Trkacu i uz lijepe rijeci mu urucila novac. Ti si me bodrio i zelio da pronadjem novac, hajde da danas oboje budemo sretni”
‘O my, my,my. Oh man, and it is even Fathers day today. I cant beleive. Thank you M`am, thank, thank you …Istrcao je iz radnje i trcao dok se nije stropostao na zemlju , skupio se kao pticica u fetus polozaj , sretnog odsjaja lica i namjestao novcanice, peglajuci ih dlanom i slazuci ih nekim svojim principom. ” I sto je najvaznije Dan je oceva, ponavljao je.O Man. This is a Day. Thank you Madam. God bless you and your man”
Moje srce to nije moglo izdrzati. Hrlila sam kuci stiscuci u ruci moj ofucani novcanik, da obradujem sve koji su za mene brinuli…..